Intervju sa Udom Voigtom bivšim predsjednikom njemačkog NPD-a i zastupnikom u Europskom Parlamentu

 

Nedavno sam se u glavnom stranačkom centru Njemačke Nacional-Demokratske Stranke (NPD) u Berlinu sastao sa prijateljom Udom Voigtom, bivšim predsjednikom NPD-a, te trenutnim zastupnikom u Europskom Parlamentu. Gospodin Udo Voigt rođen je 1952 godine u Viersenu u Njemačkoj. Studirao je raketni inžinjering na sveučilištu u Aachenu, a Iza sebe ima i dugogodišnju vojnu karijeru unutar njemačkog Bundeswehra. Daljnje školovanje je nastavio prilikom vojnog stacioniranja u El Pasu u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon karijere u Bundeswehru, upisao je još jedan studij i to političke znanosti u Münchenu kojeg je uspješno završio. Politikom se počeo baviti još 1968 godine kada  pristupa NPD-u u kojemu će napredovati do same pozicije predsjednika stranke na kojoj će se zadržati od 1996 – 2011 godine. 2014 biva izabran za zastupnika u Europskom Parlamentu na užas i žalost političkih protivnika. Neumoran borac za njemački suverenitet, slobodu, te borac protiv sve više centralizirane EU i masovne imigracije, Udo Voigt pružio mi je priliku da porazgovaramo o aktualnim pitanjima i situaciji u Njemačkoj, o predstojećim njemačkim parlamentarnim izborima, o stanju u njemačkim medijima, Europskoj Uniji, imigrantskoj krizi, te o suradnji europskih nacionalista i patriotskih organizacija.

 

Ivan B: Vas se gospodine Voigt, kao i vašu stranku NPD često u njemačkim medijima potpuno zaobilazi i ignorira. Gledajući povijest NPD-a i Vaš osobni angažman u stranci, teško je  ne primjetiti da se stvari uistinu događaju onako kako je vaša stranka već desetljećima unazad predvidjela. Iz kojih razloga se NPD  i Vas kao predstavnika u Europskom Parlamentu toliko medijski zaobilazi?

Udo Voigt: Mediji  doduše rade s nama intervjue, ali od tih intervjua većinom malo toga dopire do javnosti, a intervjui sa članovima NPD-a često budu predmet medijske manipulacije i namjernih izmjena naših izjava što uvijek rezultira da nas se u konačnici predstavlja u negativnom smislu pred širom javnošću. Za razliku od primjerice Komunističke Partije Njemačke (KPD) ili umjerenih konzervativaca iz „Alternative Za Njemačku“ (AfD) te ostalih stranaka, NPD-u nikada nije dozvoljen nastup na javnoj televiziji ili u studijskim debatama u kojima svakodnevno sudjeluju predstavnici i članovi svih njemačkih stranaka, no nas se kao što sam rekao, uporno medijiski izolira i ne daje nam se ta mogućnost da ravnopravno sudjelujemo u političkom životu. Što se tiče imigracije, NPD već preko četrdeset godina uporno upozorava na masovnu imigraciju i na neodrživ sistem postojeće imigracijske politike u Njemačkoj. Mi smo uvijek bili zagovornici da se milijarde potrošenog novca na imigraciju, preusmjeri u investiranje novca u mlade, njemačke obitelji i njemačku djecu. Takvi se prijedlozi sistematski i namjerno odbacuju. Primjerice, gospodin Frans Timmermans, nizozemski političar i prvi zamjenik Jean Claude Junckera, (predsjednika Europske Komisije) izjavio je u veljači 2014 godine na otvorenoj konferenciji za novinare, da je krajnji cilj političke elite u Europskoj Uniji, izbrisati koncept nacionalnih država. Nacionalne države su po izjavi Timmermansa u prošlom stoljeću bile krivac za izbijanje dva svjetska rata. Da se to ne bi ponovilo, političke elite žele u Europi nastaniti milijune ne-europskih imigranata koji bi od našeg kontinenta stvorili  rasni „melting pot“  u kojemu bi današnje nacionalne države izgubile sve svoje kulturološke, etničke i jezične posebnosti, te bi takvo multikulturalno društvo trebalo biti temeljom nekog trajnog, utopističkog mira. Što je najgore, u takve bolesne i samodestruktivne ideale čvrsto vjeruje kompletna politička garnitura EU. Spomenuti  gospodin Timmermans je također u Europskom Parlamentu otvoreno izrazio zahvalnost Angeli Merkel na otvorenom pozivu milijunima ne-europskih imigranata, te je gotovo pobjedonosno rekao kako je to „početak nove Europe u kojoj više neće biti nacionalnih država niti etnički čistih naroda“, naravno sve pod izlikom kako Europa sama po sebi nema dovoljno djece, te da nam je potrebna radna snaga. Takvi primjeri nam govore da političari poput Angele Merkel i Timmermansa ne žele samo uništiti Njemačku. Njima je sistematsko uništenje Europe krunski cilj. Ali srećom, ima u Europi ljudi i naroda koji se još opiru takvim planovima poput vas Hrvata, Mađara, Slovaka, Bugara i Poljaka. Ali mi, zapadne zemlje Europe i stare članice EU koji živimo pod globalizacijskim i liberalnim sistemom takozvanog „američkog načina života“, mi smo utonuli u potpuni politički kaos i jednoumlje. Sve je to rezultat takozvanog „preodgoja“ nakon Drugog Svjetskog Rata, gdje su zapadne zemlje Europe svoju tradiciju, svoju vjeru, svoj nacionalni duh i  nacionalno zajedništvo, pod okupacijom Amerikanaca i njihovog liberalnog sistema, zamjenili za isprazni materijalizam, te za distopijske vrijednosti i samodestruktivni životni stil. Mi Nijemci ne smijemo biti ponosni na našu povijest, na našu kulturu, na običaje, na naše nacionalne vrline, na naš povijesni doprinos civilizaciji. Sve se to uči od malena djecu od vrtića do fakulteta, a školski sistem i program kakvog imamo, uveli su nam upravo Amerikanci nakon 1945.

Sa Udom Voigtom u stranačkom uredu NPD-a u Berlinu
Sa Udom Voigtom u stranačkom uredu NPD-a u Berlinu


Ivan B:
Možemo li zaključiti da se radi o pokušaju amerikanizacije europskog kontinenta?

Udo Voigt: To je definitivni cilj Amerikanaca i moram na žalost priznati da su došli  korak do ostvarenja tog cilja. Primjerice, prvi generalni sekretar NATO-a Lord Ismay je još davne 1949 objasnio da je cilj NATO-a u Europi Ruse držati izvan Europe, Amerikance zadržati u Europi, a Njemačku držati pod nogama Amerikanaca. Trenutno se u Europskom Parlamentu razgovara o ustroju  nadnacionalne EU vojske pod direktnim zapovjedništvom Amerikanaca, a na tome inzistira gospodin Juncker. To je ključna sistemska poluga kojom se Amerikancima omogućuje trajna, vojna okupacija Europe i time se cementira utjecaj Amerike na sveopću europsku politiku.  Na primjerima ukrajinskog konflikta i na primjerima rata u Siriji i Libiji, možemo vidjeti da Amerikanci jednostavno ne žele snažnu Europu. Imigrantska kriza koja je direktan rezultat američke agresije na Siriju i destabilizacija Bliskog Istoka, također igra ulogu u tome da se Njemačku i općenito Europu iznutra oslabi. Ali i na ekonomskom i industrijskom nivou zadnjih par godina vidimo pokušaje Amerikanaca da oslabe njemačku auto-industriju, kroz skandale ispušnih plinova u Volkswagenu, nedugo nakon toga i u AUDI-u i Mercedesu. Svi ti skandali započeli su upravo u Americi gdje spomenute firme imaju svoje pogone. Sama Njemačka je četvrta ekonomska sila svijeta, a sa jakim i naprednim gospodarstvima unutar EU, Europa bi bila bez premca puno jača i konkurentnija od SAD-a. Ono od čega najviše strahuju jest savezništvo i suradnja Europe, prvenstveno Njemačke sa Ruskom Federacijom. Takav savez između Njemačke i Rusije, poljuljao bi i definitivno bi označio kraj američke dominacije u samoj Europi, a ekonomski i industrijski, bio bi to savez gigantskih mogućnosti i prilika ne samo za Njemačku i Rusiju već za čitavu Europu.

Ivan B: Kakav je Vaš stav po pitanju američke politike u srednjoistočnoj Europi i pokušaju kreiranja „Intermariuma“ pod poljskim vodstvom, koji bi u principu služio prvenstveno kao geopolitički zid između Njemačke i Rusije?

Udo Voigt: Prvo što moram spomenuti jest da je instaliranje raketnih sustava u Poljskoj i Rumunjskoj od strane Amerikanaca bilo potpuno nepotrebno. Također, nije bilo potrebno da Amerikanci šalju preko tisuću tenkova u baltičke zemlje, skupa sa velikim brojem vojnog osoblja.  Kada pogledate kartu i kada pogledate Baltik, vidjet će te da se ti tenkovi i vojnici nalaze  na oko šesto kilometara od Moskve. Cilj je definitivno isprovocirati Rusiju, čekati da Rusi naprave i najmanju grešku, te da se na temelju toga, odmah može pokazati prstom na Moskvu i reči – Rusi su negativci!
Tu se naravno dotičemo i Vašeg pitanja o Intermariumu koji je apsolutno konstrukt poljskih i američkih geostratega i cilj stvaranja Intermariuma jest stvaranje „brane“ između Njemačke i Rusije i pod svaku cijenu otežavanje i ako je moguće, potpuno onemogućavanje suradnje između Njemačke i Rusije zbog već spomenutih razloga. Nešto što sam u Europskom Parlamentu uočio, jest retorika kojom se sotonizira i demonizira Rusija. U političkom vokabularu EU dužnosnika, ponovno su se aktualizirale stare fraze iz vremena Hladnog Rata, koje realno nemaju puno veze sa današnjom Rusijom, niti se mogu koristiti protiv Rusije, jer današnja Ruska Federacija nije niti SSSR, niti je Vladimir Putin isto što i Staljin. Sve se svodi na retoriku i propagandu da su Rusi apsolutno zlo, a Amerikanci bezgrješni borci za slobodu, pravdu i demokraciju, što su notorne gluposti ali na taj način se laže javnosti u oči. Istina je ta, da su Amerikanci ubojice, ratohuškači i zločinci. U Europi su otvorili zatvore za mučenje osumnjičenika u Poljskoj i Rumunjskoj. Mimo zakona država u kojima se ti zatvori nalaze, Amerikanci smiju ubiti bilo koga bilo kada, bez ikakvih posljedica. Ovdje u Njemačkoj imamo bazu Rammstein iz koje  dnevno Amerikanci prate ljude, te ih se špijunira pomoću dronova. Imaju mogućnost ubiti bilo koga, a prilikom ubojstva ako su čak i djeca u neposrednoj blizini, smije se ubiti i djecu i ostale civile. Na području Njemačke imate više stranih vojnika nego njemačkih. U Njemačkoj operiraju i lažne, američke firme koje su u biti velike baze za masovnu špijunažu nad njemačkim, državnim dužnosnicima i građanima. Najbolji primjer je kada se otkrilo da Amerikanci iz jedne baze u Njemačkoj prisluškuju i prate Angelu Merkel. Vidjeli ste što se desilo. Naša vlast je sve pomela „pod tepih“ a kancelarka je gledajući u pod rekla da je savezništvo i prijateljstvo Njemačke sa SAD-om prioritet, te da takav incident neće poremetiti „harmonične odnose“ naših zemalja. Ja sam osobno puno puta iznova pred Europskim Parlamentom pokušavao otvoriti tu temu, no bezuspješno, jer se nitko ne želi suočiti sa ogromnim sigurnosnim problemima koje imamo diljem Europe, ne samo kod nas u Njemačkoj. Iz svega toga možete i sami zaključiti zašto je moja stranka NPD u Njemačkoj cenzurirana i zašto nam nije omogućen pristup mass-medijima.

 

Ivan B: Kada govorimo o medijima, koliko je NPD kao stranka iskoristila mogućnosti nove tehnologije, interneta, društvenih mreža za vlastitu promociju? Vidjeli smo kako su alternativni mediji u Americi  doveli Donalda Trumpa na vlast, mimo ogromnog pritiska, medijske cenzure i manipulacije velikih medijskih korporacija.

Udo Voigt: Potencijal alternativnih medija nismo gotovo uopće mogli iskoristiti i to iz jednostavnih razloga. Internet platforme i društvene mreže poput Facebooka i Youtubea su u Njemačkoj pod danonoćnim promatranjem, te je masa podataka, dokumenata, profila, dokumentarnih filmova iz nezavisne produkcije itd. jednostavno obrisana,blokirana i cenzurirana. Puno naših radova, video snimaka, govora naših stranačkih članova i kolega bivaju uklonjeni zbog navodno neprimjerenog sadržaja. U Americi takve cenzure još nema i u tome je velika razlika. Nadu polažemo u mlade ljude, nezavisne novinare, aktiviste i strane prijatelje naše stranke poput Vas, da naš glas i naše poruke iznesu izvan Njemačke, te da ukažete na velike probleme s kojima se njemački nacionalisti, patrioti i domoljubi moraju svakodnevno suočavati. Naša stranka ima svoju Facebook stranicu i dijelimo svakodnevno i slike i statuse i kraće video uratke, no sve je to više na maloj, promotivnoj bazi i nemamo mogućnosti pokazati ljudima suštinu našeg političkog programa. Veliki mediji i dnevne novine u Njemačkoj ne smiju ili ne žele objavljivati naše oglase, čak i kada im želimo platiti. Mi nismo velika stranka i nama je nedostupan novac kojim se financiraju sve druge stranke. Mi preživljavamo isključivo zahvaljujući donacijama našeg članstva već punih dvadeset godina, te s tim novcem sami tiskamo, dijelimo, plaćamo i organiziramo stranačke skupove i info pultove po našim gradovima. Srećom, imamo vrlo lojalno i motivirano članstvo i svaki član stranke pridodaje stranci nešto pozitivno svojom požrtvovnošću i voljom za aktivizmom. Imamo i vlastite novine, no zbog ograničenih financijskih mogućnosti, novine tiskamo u samo trideset tisuća primjeraka, što nije dovoljno da pokrijemo niti čitav jedan berlinski kvart, kamoli čitavu Njemačku. Naš jedini zalog i garant za budućnost jesu ljudi koji još uvijek imaju srce za Njemačku i koji svojom dobrom voljom i vjerom u naš rad u NPD-u uistinu vide političku alternativu, no za opći uspjeh diljem zemlje, to na žalost nije dovoljno.

Ivan B: Uskoro će biti održani parlamentarni izbori u Njemačkoj. Njemačka se jako promijenila u posljednje četiri godine. Imigrantska kriza ne pogađa samo Njemačku već i čitavu Europu. Svi se nadaju političkim promijenama i zaokretu u njemačkoj politici. Hoće li NPD uspjeti ove godine ući u Bundestag?

Udo Voigt: Mogućnost da NPD ove godine uđe u Bundestag nam je na žalost oduzeta kroz AfD. Imamo razloga vjerovati da je AfD stranka stvorena od samog CDU-a i to pred samu imigrantsku krizu. Naime, AfD je osnovana u kasnu jesen 2013 godine, a imigrantska kriza je krenula niti punu godinu dana nakon toga. Također, tome u prilog ide i izjava nekadašnjeg šefa CSU-a (satelitske stranke CDU-a) da se u Njemačkoj nikada ne smije oformiti niti ojačati stranka koja bi bila više desno od samog CDU/CSU-a. Članovi i osnivači AfD-a su svi od reda bivši članovi CDU-a i liberalnog FDP-a. Znali su da kada krene imigrantska kriza da će jedina nacionalistička alternativa biti NPD. Masovni priljev imigranata jest prouzročio revolt kod mnogih Nijemaca, ali tu je CDU odigrao jednu lukavu političku igru, te se na scenu plasiralo AfD koji je tako reći gurnuo NPD u političko zaleđe i time su sprječili masovan porast podrške našoj stranci. Kroz retoriku i imidž „građanske desnice“, AfD se kao nova stranka brzo etablirala u medijima i gotovo su svakodnevno prisutni u svim dnevnim novinama i na televizijskim nastupima i debatama, što naravno nije slučaj kada je u pitanju NPD. Ove godine smo imali i dva sudska procesa gdje je podignut  zahtjev da se NPD kao stranku zabrani i da nas se posve ukloni iz političkog života. Naravno, to im na svu sreću nije uspjelo i zahvaljujući našem odvjetničkom teamu. NPD i dalje djeluje legalno, no kada im je pokušaj zabrane NPD-a propao, sada su nam zamrzli sva prava na novac koji je zakonom zagarantiran za sve političke stranke. Dakle, ako se NPD ne može sudski ukloniti i zabraniti, onda će pokušati financijskim pritiscima uništiti našu stranku. Trenutno i dalje vodimo tu pravnu bitku, ali nadamo se da će mo i u tom slučaju pred sudom dokazati da smo u pravu i da imamo pravo ravnopravno sudjelovati u političkoj utrci kao i sve druge stranke.
Svi ti pokušaji da nas se zabrani su samo pokazatelj da smo i ovako kao vrlo mala stranka i dalje veliki trn u oku vladajućih, političkih garnitura, te dobro znaju da je NPD uistinu jedina potencijalna prijetnja i alternativa njihovom režimu.

Ivan B: Možete li objasniti koje su glavne razlike između NPD-a i AfD-a? Mediji istodobno poistovjećuju obje stranke. Često se mogu vidjeti naslovi novinskih članaka da je AfD ekstreman desnica, te da između AfD-a i NPD- nema razlike. Čak štoviše, za AfD se govori da su velika prijetnja postojećem sistemu u Njemačkoj.

Udo Voigt: Razlike između NPD-a i AfD-a  već su vidljive u samom konceptu naših stranaka. AfD je jedna liberalno-kapitalistička stranka koja u principu nema politiku orjentiranu prema njemačkom radniku i obitelji. Njihov ekonomski i politički program je vrlo sličan onome iz CDU-a ili SPD-a. Njihov cilj je  zaštita krupnog kapitala a ne zaštita i dobrobit njemačkih ljudi i radnika. Mi imamo vlastiti socijalni, ekonomski i politički program orjentiran isključivo ka dobrobiti njemačkog radnika i njemačkih obitelji. AfD je stranka koja pod određenim uvjetima želi prihvatiti ne-europske imigrante, dok se mi u NPD-u snažno protivimo svim ne-europskim imigrantima. Mi provodimo narodnu (völkisch) politiku, te smo već razradili program kojim bi osigurali materijalnu i socijalnu sigurnost za njemačke obitelji pod kojima bi se moglo rađati puno više njemačke djece, što bi trebao biti krunski, politički i strateški cilj. Mi smo za to da se za svako rođeno njemačko dijete isplaćuje 500€ dječjeg doplatka, te da se u slučaju nezaposlenosti, obitelji sa djecom maksimalno, financijski osiguraju,a  majčinstvo bi trebalo biti plaćena profesija. Takve politike kod AfD-a nema. Također, mi uvijek govorimo o uspostavi njemačkog suvereniteta i govorimo o očitim stvarima kao što je okupacija Njemačke od strane Amerikanaca i stranih NATO vojnika. To su teme koje su još uvijek u AfD-u taboo.

Ivan B: Često se vašoj stranci dobacuje i kritizira vas se da je program i politički koncept NPD-a zastarjeo i da nema potrebe za NPD-om sada kad je AfD na političkoj sceni.  Čitao sam da ste upravo Vi gospodine Voigt učinili velike korake ka modernizaciji i aktualizaciji političkog programa NPD-a. Izabrani ste 2014 za predstavnika u Europskom Parlamentu što je također potvrda vaših napora. Čak i da ponovite uspjeh sljedeće godine i da NPD uđe u Bundestag, da li bi vas mediji i dalje ignorirali?

Udo Voigt: Na to pitanje moram na žalost potvrdno odgovoriti. Mediji će nas svakako i dalje ignorirati, no moram ovdje napomenuti da ako pogledamo Europski Parlament, u njemu ima uistinu puno predstavnika desnih stranaka iz čitave Europe koji su članovi nekoliko postoječih, desnih frakcija unutar Europskog Parlamenta. Tamo su zastupljeni, nazovimo ih „orginalni“, radikalni nacionalisti poput nas iz NPD-a, Zlatne Zore iz Grčke te Jobbika iz Mađarske. Zatim, imate druge desne stranke  poput FPÖ-a iz Austrije, Front National iz Francuske ili Stranke za Slobodu, Geerta Wildersa iz Nizozemske, a upravo te stranke spadaju pod kategoriju stranaka sa takozvanom „Izraelskom vezom“. Čelnici tih stranaka idu jednom godišnje u Yad Vashem u Izrael, klanjaju se pod spomenikom holokausta, te obećavaju izraelskoj eliti da će zaštititi njihove interese u Europi. Svaka stranka koja to učini, ima otvorena vrata ka medijima. To možete i sami vidjeti na primjeru Marine Le Pen i francuskog Front Nationala koji su sveprisutni u francskim medijima i tisku. Dok je njezin otac vodio stranku i dok se je opirao zahtjevima da ide u Yad Vashem, Front National  je u Francuskoj bio u potpunoj medijskoj blokadi. Ista stvar je i sa FPÖ-om u Austriji i gospodinom Wildersom u Nizozemskoj.  U međuvremenu i AfD su se svrstali u tu kategoriju. Predstavnici AfD-a već dvije godine zaredom odlaze u Izrael i nedavno je šefica AfD-a Frauke Petry bila tamo. Čini se da je to ključ koji otvara vrata ka medijima, no za nas osobno bio bi to čin izdaje i svjesnog podčinjavanja jednoj stranoj političkoj moći i državi. To sada nema veze sa antisemitizmom, ali zašto bi bilo koja europska politička stranka bila primorena davati garanciju i štiti interese neke druge države, bez obzira radilo se to o Izraelu, Americi, Madagaskaru ili Vijetnamu? 2005 godine kada je NPD sa šesnaest zastupnika ušao u Landtagsparlament u saveznoj državi Saskoj, tada sam kao predsjednik NPD-a imao jedan, jedini intervju za televizijski program N24 i to je bio moj jedini veliki intervju pred kamerama u šesnaest godina mog predsjedanja strankom. Novinar me je upravo tada pitao zašto se NPD ne pokloni u Yad Vashemu i zašto ne priznamo sveopću krivnju Njemačke i njemačkog naroda za holokaust i Drugi Svjetski Rat? Ja sam tada izbjegao to pitanje, no prije početka samog intervjua, upozorili su me da ako na to pitanje ne odgovorim, da NPD i ja osobno nećemo više imati pristup medijima. Da sam poklekuno i popustio, mogli smo danas biti svugdje u medijima i biti prisutni u debatama na televiziji, no ne vidim razlog zašto bi se kao njemački patriot i nacionalist podčinjavao takvim zahtjevima, te da se kunem u poslušnost onima koji žele moju zemlju uništiti i koji nas neprekidno sotoniziraju. Rođen sam nakon rata, te smatram da ne snosim apsolutno nikakvu odgovornost za događaje iz vremena Drugog Svjetskog Rata. Želim da se Njemačka otarasi tog neprekidnog, nametnutog osjećaja krivnje i da sa pouzdanjem ide u budućnost.

Ivan B: Postoji li unutar Europskog Parlamenta  suradnja između radikalne desnice i umjerenijih konzervativaca, odnosno kako ih vi nazivate strankama sa “izraelskom vezom”?

Udo Voigt: U principu da. Suradnja postoji i štoviše, naši pogledi na imigrantsku krizu kao i na čitav niz drugih pitanja su vrlo identični i suradnja između različitih desnih frakcija itekako postoji.
Sve frakcije u Europskom Parlamentu financiraju se novcem iz same EU, ali razlika je ta što naša frakcija dobiveni novac ulaže u razne projekte, konferencije, kongrese i sastanke, pokušavajući doprjeti do što većeg broja ljudi, dok frakcije stranaka iz spomenute „izraelske veze“ dobivaju novac, no ne organiziraju ništa. Mi smo primjerice samo u manje od šest mjeseci imali čak tri velika kongresa europskih nacionalista, non stop smo na ulici, naši aktivisti i volonteri rade neprekidno, tiskamo i poboljšavamo kvalitetu sadržaja naših stranačkih i programskih materijala. Toga kod drugih stranaka gotovo da nema. Promoviramo zajedništvo europskih nacionalista i pokušavamo ljudima pokazati da se protiv imigrantske krize i pokušaja EU da uništi nacionalne države jedan narod ne može sam braniti. Potrebno nam je opće, europsko zajedništvo i mir.

Ivan B: Od 2014 godine kada ste izabrani za predstavnika u Europskom Parlamentu, sigurno ste od tada upoznali sistem čitave Europske Unije. Ima li Europska Unija u sadašnjem obliku budućnost i da li je ova EU sadašnjice uistinu jedina alternativa za Europske narode kako to vole napominjati i naši, hrvatski političari?

Udo Voigt: Europska Unija u svom sadašnjem obliku nije nikakva alternativa niti spasitelj kontinenta. Ona je jedna velika bolest i opasnost za sve europske narode i nacionalne države. Ona postoji samo kao skup zakonskih mehanizama koji služe prvenstveno zaštiti krupnog kapitala, te je ista EU donositelj niza zakona koji vrlo negativno utječu na naše društvo i sa čijim se odlukama niti jedan razuman čovjek ne može identificirati niti poistovjetiti. Primjerice, nedavno se u Bundestagu odlučilo legalizirati istospolne brakove. Dva muškarca ili dvije žene mogu imati obitelji, što je potpuni apsurd, te da se u takvim nezdravim i neprirodnim odnosima dopušta i usvajanje djece je uistinu zabrinjavajuće.
U međuvremenu se vode debate u Europskom Parlamentu o tome da se legalizira preko stotinu i šezdeset spolnih identiteta! Upravo takvu politiku financira i podržava vrh EU. U isto vrijeme sam osobno pokrenuo više rasprava o pitanju abortusa. Liberali zahtjevaju apsolutno pravo na abortus, dok mi patrioti i nacionalisti tvrdimo da je abortus ubojstvo i takva politika nam je apsolutno neprihvatljiva.

Ivan B: Hrvatski politički vrh već polagano priprema Hrvatsku na ulazak u Eurozonu. Već se govori i o tome da će odluku o prihvaćanju eura kao valute, donjeti  sam Hrvatski Parlament, kao što je to učinjeno i 2008/2009 kada se Hrvatsku na takav način uvuklo u NATO savez, bez da se referendumom pitalo narod što želi. Ima li tu uopće još govora o demokraciji?

Udo Voigt: Ne. Već sam spomenuo da današnja EU nije nikakva alternativa niti EU u današnjem obliku ima veze sa demokracijom. Prilikom tobožnjeg izbora Martina Schulza za predsjednika Europskog Parlamenta i prilikom odabira članova Europske Komisije, glasali smo u Europskom Parlamentu. Sve se naravno obavlja digitalno. Kada je došlo vrijeme da glasamo, na monitoru ispred nas se pojavila samo jedna jedina opcija i to potvrdna opcija da prihvaćamo sve predložene članove Europske Komisije. Opcija za odbijanje nije uopće bila ponuđena. Velika masa predstavnika  sa desnice se glasno pobunila, te smo zahtjevali objašnjenje. Rečeno nam je da je sve već svejedno odlučeno, a ako nam se kandidati ne sviđaju, smijemo ustati i napustiti Parlament, pa će se odluka donjeti i bez nas. Toliko o demokraciji unutar same EU. Dakle, čitav sistem EU neodoljivo podsjeća na onaj komunistički.

Ivan B: Njegujete dobre odnose sa Hrvatima i prijatelj ste našeg naroda kako Hrvata u Njemačkoj, tako i Hrvata u samoj Hrvatskoj. Poznato mi je vaše dugogodišnje prijateljstvo sa hrvatskim intelektualcem prof. Tomislavom Sunićem koji je veliki zagovornik njemačkog suvereniteta i slobode, no postoji li konkretna suradnja NPD-a sa nekom političkom strankom ili organizacijom u Hrvatskoj?

Udo Voigt: Na veliku žalost, politička suradnja sa Hrvatima se još nije ostvarila. Uvijek sam iznova pokušavao nešto napraviti po tom pitanju, osobno sam godinama  vaš gost na Jadranu i mogu potvrditi da je dovoljno samo s ljudima u Hrvatskoj započeti razgovor. Tu se osjeća jedno veliko zajedništvo i prijateljstvo koje ima velik potencijal i osjeća se bliskost naša dva naroda. Hrvati su jedna vrlo dobrodošla i rado viđena i hvale vrijedna imigracijska skupina u Njemačkoj, no kao što sam napomenuo, do konkretnih, političkih kontakata na žalost nije došlo. Bilo bi mi vrlo drago kada bi preko intervjua do hrvatskih kolega došao moj srdačan poziv na suradnju. Lijepo je upoznati i njegovati suradnju i prijateljstvo sa vrhunskim i kvalitetnim ljudima i intelektualcima poput prof. Tomislava Sunića i Vas, ali iza kvalitetnih ljudi bi trebala stajati politička organizacija ili stranka preko koje bi se veći projekti mogli realizirati.

 

Ivan B: NPD se u medijima  često predstavlja kao ksenofobnu stranku, neprijateljski raspoloženu prema strancima. No, upravo je vaša stranka izgradila partnerstvo i suradnju sa nizom europskih nacionalističkih stranaka i pokreta. Prvenstveno bi izdvojio suradnju sa ruskim i poljskim nacionalistima i nacionalistčkim organizacijama. Kada uzmemo u obzir da su to narodi koji su ne tako davno vodili rat do istrebljenja jedan protiv drugoga, a sada patrioti i nacionalisti iz tih zemalja surađuju u miru i pokušavaju graditi budućnost. Kako je zapravo došlo do toga?

Udo Voigt: Ja vjerujem da su u međuvremenu svi europski patrioti i nacionalisti shvatili u kakvoj se situaciji nalazimo. Ako ne surađujemo i ako jedni druge ne čuvamo, past će mo pred invazijom imigranata i pod američkim planovima amerikanizacije Europe. Bio sam gost na jednom skupu poljskih nacionalista u Breslau (nakon poljske okupacije preimenovan u Wroclaw)  prošle godine gdje sam rekao: „Imamo velike probleme, nepovjerenje, mržnju i teret iz naše povijesti na našim ramenima, kao i mnoštvo nerješenih pitanja. Ovdje, u Breslau ja sam uvjeren da stojim na njemačkom tlu. Vi ste uvjereni da stojite na poljskom. Ako se budemo danas u jeku imigrantske krize i sveopće krize EU bavili takvim pitanjima, nestat će mo svi na radost naših zajedničkih neprijatelja“.
Imigrantska kriza bi nas trebala naučiti da se poštujemo i da makar u kritičnim razdobljima stojimo jedan uz drugoga. Jer ujedinjeni možemo svladati sve, ali razjedinjeni nećemo postići ništa.

Ivan B: Pitao sam Vas to pitanje jer između hrvatskih i srpskih patriota i nacionalista postoji mnogo negativnih emocija, mržnje i nepovjerenja. Ne postoji konstruktivna politika koja bi omogućila suradnju, makar u ovom vremenu kada se suočavamo sa problemom radikalnog islama.
Sigurno vam je poznata situacija Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Prvenstveno Hrvati  pate pod sve agresivnijom politikom muslimana iz Sarajeva, a Srbi se nalaze u političkom zaleđu kada je u pitanju Republika Srpska. Imate li kakvu pouku za hrvatske i srpske nacionaliste? Što oni mogu naučiti iz primjera NPD-a koji surađuje sa poljskim i ruskim nacionalistima, unatoč velikom nepovjerenju i otvorenim pitanjima?

Udo Voigt: Teško mi je davati lekcije i govoriti drugima što trebaju činiti. Ja sam apsolutni zagovornik samoodređenja i smatram da svaki narod mora sam o svojoj sudbini i postupcima odlučivati, ali reči ću vam jednu stvar. Za mene je bilo iznimno teško započeti razgovore o suradnji sa Poljacima. Poznajem jako puno mojih sunarodnjaka čije obitelji su protjerane, članovi obitelji masakrirani a imovina opljaćkana od strane Poljaka i Sovjeta pred kraj i nakon Drugog Svjetskog Rata. Posebice je teško ako imate primjere takve tragedije u vlastitoj obitelji. Poljska obuhvaća i dan danas jednu trećinu njemačkog teritorija. Preko dvanaest milijuna Nijemaca je iz tih područja protjerano, a četiri milijuna je masakrirano tokom progona. Dakle, to su vrlo slične priče koje susrećemo u slučaju Hrvata i Srba. Jedina razlika je ta što je većina Nijemaca koja je preživjela taj progon, danas već mrtva. To je jedna ipak starija generacija koje više nema, a mlađe generacije Nijemaca se ne može smatrati odgovornim za bilo što vezano za holokaust i Drugi Svjetski Rat. Tako ni ja ne mogu kriviti mlade naraštaje Poljaka za nešto što su njihovi očevi ili djedovi učinili prije više od sedamdeset godina. Hrvati i Srbi bi za dobrobit vlastitih naroda u Bosni i Hercegovini pred navalom islama mogli ipak možda naći zajednički interes na temelju kojeg bi neka suradnja mogla i nastati. Ako želite očuvati vaše narode, te osigurati budućnost budućim pokoljenjima, morate biti spremni za teške odluke. Pomirba sa neprijateljem s kojim ima puno otvorenih pitanja nikada nije laka, no ponekad je nužna zbog opće dobrobiti i osiguranja budućnosti.