Južnoafrička Republika – Klaonica bijelih Europljana

Prošlo je  malo više od godinu dana odkako je Tihomir Orešković bio proglašen za predsjednika vlade RH.
Bio je to presedan u modernoj hrvatskoj povijesti. Totalni outsider i čovjek koji je javnosti bio potpuna nepoznanica, našao se zbog trzavica i političkog trgovanja nakon izbora u premijerskoj fotelji.
Izbori 2015. bili su po još mnoštvu događaja specifični i neuobičajeni. Hrvati i Hrvatice u domovini i inozemstvu išli su na birališta u jeci migrantskog vala koji je pogodio nespremnu Europu poput tsunamija.

Tih dana osim razgovora o izborima iz usta novinara, stizala je hiperinflacija riječi poput “milost, sirotinja, dobrota, prihvaćanje, tolerancija, multikulturalnost, pomoć” – Da li su se inače bešćudni mainstream novinari tokom noći pretvorili u dobročinitelje? Jesu li možda pristupili kakvoj katoličkoj, misionarskoj organizaciji u cilju pomoći nemoćnima i siromašnima? Naravno da ne. Licemjerje politike i medija moglo se promatrati u svom sjaju tih dana dok su divlji, pomahnitali muškarci s Bliskog Istoka i Afrike, (od strane medija prikazanih kao žene i djeca) bacali kamenje po Mađarskoj policiji koja im je zatvorila put ka zapadu.  Politička elita, skupa sa novinarima i sumnjivo financiranim NGO udrugama u službi mainstream politike i stranim intersima, natjecali su se tko će biti veći humanitarac.

Kada beskrajna vojska imigranata nije mogla priječi srpsko-mađarsku granicu, krenuli su prema Hrvatskoj.
Naša “brižna” vlada na odlasku pod vodstvom Zorana Milanovića odmah je pojurila u “spas izgladnjelim” imigranata koji su, ruku na srce, izgledali kao da su izašli iz teretane. Svakom od tih “nesretnika”  dano je simboličnih 100 kuna, sokovi, voda, odjeća, pokrivači, jastuci…Svi su hrlili na teren pomagati onima u “nevolji” i pri tome, ako je moguće svoj imbicilni, licemjerni, humanitarni akt ovjekovječiti snimkom kamere ili “selfijem”, poput novinarke koja je u moru odraslih muškaraca jedva našla jedno dijete kojemu je na +35 stupnjeva pred televizijskim kamerama obuvala vunene čarape. Nakon što je imigrantski stampedo prošao po nepreglednim slavonskim poljima, iza migranata je ostala hrpa smeća, deke su bačene kao i gomila količina hrane. Sve je ostalo raštrkano nasred polja kao da je sve palo s neba.

Gledajući te scene pomislio sam na sve stare i nemoćne ljude po Zagrebu i diljem Hrvatske koje sam susretao svakodnevno, koji kopaju po smeću diljem grada, čitav dan da bi našli plastične boce i da bi si priuštili kruh. Kroz Hrvatsku je tih dana prošlo oko 200,000 (dvjesto tisuća) imigranata, a gotovo svaki od njih je dobio 100 kuna iz državnog proračuna. U RH imamo oko pet tisuća ljudi koji žive u najekstremnijem siromaštvu. Vlada RH skupa sa svojim licemjernim novinarima, u cilju pokazivanja sebe u novom “multikulturalnom izdanju” je potrošila samo na prvih 200,000 ilegalnih imigranata na milijune kuna. Na njihov transport, smještaj, organizaciju izbjegličkih kolona i kampova se je tih dana mislilo i na tome se intenzivno radilo. Starog prosjaka u Zagrebu, Splitu, Osijeku itd. nitko nije htio vidjeti. Možda zato što što je njihov grijeh biti bijeli Europljanin. Da je kojim slučajem Afrikanac ili Arapin, možda bi i on bio na televiziji, a u ruke bi mu deset novinara od jednom nudilo deke, piće i hranu.

EUROPA – KONTINENT ODREĐEN ZA NESTANAK

Biti bijelac, biti Europljanin, danas nije poželjno. Europljani su prema izjavama vodećih političkih i medijskih elita u Europi i Americi “rasisti, ksenofobi, robovlasnici, ratohuškači, nacisti, fašisti, ekstremisti, njegovatelji patrijahalnog, nazadnog menataliteta i izvor svog zla modernog, globalnog društva”. Možda čitatelj u RH nema takvo mišljenje ili su mu to posve novi podatci, ali Hrvatska u koliko god teškoj ekonomskoj situaciji bila, ona je još uvijek (za sada) etnički homogena zemlja i donekle je još pošteđena anti-bjelačke propagande. Na zapadu gdje je situacija posve drugačija, od Europljana se očekuje potpuna servilnost ne-europskim došljacima u smislu predaje i žrtvovanja vlastitog suvereniteta, identiteta, korjena, vjere, nacionalnosti i tradicije na oltaru multikulturalizma i to mediji i politika ne kriju. Dapače. Političari poput bivšeg Francuskog predsjednika Nicolasa  Sarkozya i trenutne Njemačke kancelarke Angele Merkel, otvoreno pozivaju na odustajanje od nacionalne države i svega što se veže za istu, te stvaranje jednog bezličnog multikulturalnog društva gdje se promoviraju miješani brakovi i biološka zamjena domicilnog (bijelog) stanovništva.  Čitava anti-europska kampanja vođena od strane globalističkog Brisela i Washingtona, skupa sa višemilijunskim imigrantskim valom, može se karakterizirati kao orkestrirani pokušaj “tihog genocida” bijele, europske domicilne rase
koju je prvi definirao tvorac ideje Europske Unije Richard von Coudenhove Calergi, konstatirajući kako Europa u cilju sveopćeg procesa uništenja nacionalnih država i svih kulturoloških i lingvističkih posebnosti mora prihvatiti miješanje sa pridošlicama ne-europskog porijekla.

Dok se u Europi provodi tihi genocid pod krinkom multikulturalnosti, na jednom drugom mjestu, točnije Južnoafričkoj Republici, provodi se genocid pred očima čitavog svijeta kojeg nitko niti ne pokušava spriječiti, niti mu se daje medijska pozornost. 1994 u Južnoafričkoj Republici su održani opći izbori na kojemu je osuđeni komunistički terorist i rasist Nelson Mandela pobjedio zahvaljujući nadmoćnom prevagom glasova Afrikanaca koji su tada po prvi puta pohrlili na birališta. Nelson Mandela, postao je miljenikom lijevih medija koji su tokom njegovog boravka u zatvoru od njega u javnosti napravili kult ličnosti, mučenika i borca za ljudska prava. Propaganda je išla toliko daleko da se Mandeli dala nobelova nagrada za mir. Mandela koji je kao student postao punopravni član radikalne, marxističke i maoističke stranke ACP (African Communist Party) i koji je poticao na terorističke napade na bijelačko stanovništvo, postao je 1990. nakon otpuštanja iz zatvora, “borac za ljudska prava” i “humanitarac” u očima međunarodne politike, javnost i medija koji su o Mandeli pisali i izvještavali samo u superlativima.

Prije nešto više od godinu dana, nakon što je spomenuti “slučajni” premijer Orešković zasjeo na tron hrvatske vlade, u to vrijeme sam intenzivno pratio događanja u Južnoafričkoj Republici koja su bila masovno ignorirana od strane medija.
Naime, zbrajale su se žrtve pokolja bijelih farmera, Boera. Rekordan broj od preko 80 prepada u 2015 godini i više od 200 ubijenih ljudi, uključujući čitave obitelji bio je više nego dovoljan razlog da samoinicijativno i pomalo idealistički i nadobudno, napišem pismo premijeru Oreškoviću i predsjednici Kolindi Grabar Kitarović u kojemu sam ih zamolio da s obzirom na humanitarnu katastrofu kojom se pozabavila i posvetila čitava politička elita Europe, da iskoriste svoj položaj i da obrate pažnju i ukažu svojim kolegama u Bruxellesu na zločine koji se nekažnjeno provode pod okriljem autoritativne južnoafričke vlade nad bijelim, europskim stanovništvom.
Odgovora, kao i očekivano nije bilo. Zašto bi uopće predsjednik vlade ili ured predsjednice RH brinuli za bijelce u Južnoafričkoj Republici i pismo jednog anonimusa, kada kroz Hrvatsku prolaze stotine tisuća Afrikanaca i Arapa uz koje mogu zaraditi bodove na ”toleranciji”.

Mađarska nema takvih problema. Predsjednik mađarske vlade Viktor Orban kojeg mnogi optužuju za šovinizam, rasizam i neljudskost je u suradnji sa raznim humanitarnim udrugama i pojedincima iz Južnoafričke Republike spasio već nekoliko Boerskih obitelji, smjestivši ih na sigurno u izumiruća Mađarska sela, gdje neobrađena polja zarastaju u korovu. Boeri, po proračunu mađarske vlade ne samo da će svojom marljivošću i znanjem u poljoprivredi doprinjeti razvitku na pola pustih krajeva Mađarske, već se računa da će druga generacija Boera posve svladati mađarski jezik i bit će integralni dio mađarskog društva. Viktor Orban je procijenio da radišni, kršćanski, bijeli Boeri iz Južne Afrike pripadaju u Mađarsku više nego muslimanski, divlji i po svim statistikama masovno neobrazovani izbjeglice sa Bliskog Istoka i Afrike koje su naši političari pohrlili prihvatiti i pružiti im pomoć, a Anglea Merkel i drugi liberalno-lijevi političari proglasili za visokoobrazovani “Fachkraft“. Hrvatska, zemlja čiji natalitet opada drastično i čija sela ostaju pusta o takvim mjerama i takozvanoj “pozitivnoj imigraciji” na sliku i priliku Mađarske, nije ni pomislila.

TKO SU BOERI (BURI)?

U vrijeme kolonizacije, velik broj siromašnog stanovništva iz Nizozemske i Belgije, mahom seljaci (Niz. Boeri) pokušali su naći svoju sreću na drugim kontinentima. Iako se većina Europljana odlučila za put u Ameriku, Nizozemce i Belgijce (Flamance) je privukao jug afričkog kontinenta. Na putu ka Pacifiku mnogi su se seljaci, rudari i njihove obitelji iskrcali na Rtu dobre nade. Južnoafrička Republika kakvu danas poznamo, tada je bila pusta zemlja bez ikakve populacije, osim  bogatog životinjskog svijeta. Pusta, nenaseljena zemlja, velikih sušnih stepa i kamenih pustinja.
Bez obzira na to što je većina Boera stigla u takav kraj sa jednim kovčegom odjeće i sa alatom, uskoro su nikli prvi gradovi i naselja, a imigracija ka Južnoj Africi se ubrzala nakon otkrića rudnika zlata, srebra, platine, bronce i dijamanata.
Na tim područjima su 1854 osnovane prve dvije gospodarski i socijalno uspješne Burske države – Transvaalska Republika i Slobodna Republika Oranje. Britanski imperijalizam koji je u to vrijeme bio na vrhuncu, zbog vlastitih geostrateških interesa i želje da osvoji bogata rudna područja, burskim je republikama objavljen rat. Bio je to prvi primjer pokušaja planiranog etničkog čišćenja čitave jedne populacije. U Burskim ratovima, po prvi puta je smišljen koncept koncentracijskih logora u kojemu je preko 40,000 Burskih žena i djece umrlo od gladi i bolesti. Nakon što su Britanci pobjedili slabo nauržane i malobrojne Boere, dvije burske republike anektirane su ostatku britanskih kolonija na jugu afričkog kontinenta koje su obuhvaćale i djelove Južne Afrike gdje su crnci bili etnički dominantna većina i koje su Britanci koristili kao roblje. Nakon aneksije burskih republika, dolazi do masovnog naseljavanja crnačkog, afričkog stanovništva na sam jug, do tada posve bjelačke Južnoafričke Republike. 1834 Južna Afrika je odbacila ropstvo (punih 30 godina prije nego što će to učiniti Amerikanci).

KOMUNISTIČKI TERORIST KAO SIMBOL BORBE ZA LjUDSKA PRAVA I SLOBODU

 

mandela-i-castro
Nelson Mandela i kubanski komunistički diktator Fidel Castro

Segregacija i podjele u južnoafričkom društvu su bile očite, no bile su ograničene na zabranu političkog glasovanja afrikanaca i na odvojeno školstvo. Bez obzira na gospodarski uzlet Južnoafričke Republike i minimalnom siromaštvu, početkom 20og stoljeća, crnačke zajednice počele su politički djelovati, te su početkom 1920ih osnovane prve, crnačke političke stranke. Najpopularnija bila je komunistička partija koja je tokom godina postala vezana i sa staljinističkim režimom u Moskvi, a tokom 1950ih i sa komunističkom Kinom pod diktaturom Mao Tse-tunga. Stvarana je histerija i širen osjećaj ugroženosti crnačkog stanovništva, što je tokom godina rezultiralo sve većim nasilnim obračunima crnačkog stanovništva sa bijelim, europskim. U takvim okolnostima, članom komunističke stranke postao je i tada mladi student Nelson Mandela. Tokom svog studija povezat će se sa osobama iz SSSR-a, Izraela i Amerike, te će pod stranim pokroviteljstvom izrasti u popularnog, političkog disidenta kojemu su mediji stvorili kult ličnosti “borca za ljudska prava”.
1962 Mandela biva uhićen i osuđen na 27 godina zatvora zbog urote protiv državne vlasti i sudjelovanja u pokušaju atentata i postavljanja auto-bombe. Mada je u tih 27 godina došlo do daljnjeg smanjivanja segregacije u društvu, te se je pozvalo crnačko stanovništvo da sudjeluje u političkim procesima u državi kroz već etablirane stranke, to je od većine crnačkog stanovništva odbijeno, te su napetosti i rasna netrpeljivost dalje rasli.

JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA POD MANDELOM

 

Boerska djeca u improviziranom sirotinjskom naselju
Boerska djeca u improviziranom sirotinjskom naselju


Pod pritiskom međunarodne zajednice, predsjednik Južnoafričke Republike Frederik Willem de Klerk je 1994 raspisao prve opće izbore na kojima su po prvi puta mogli sudjelovati i crnci. Bio je to kraj apartheida – rezultat neviđenog medijskog i međunarodnog pritiska na vladu Južnoafričke Republike, posebice nakon što je 1990 iz zatvora izašao Nelson Mandela, kojeg se stavilo u fokus kao očiglednog budućeg predsjednika Južnoafričke Republike. Čekalo se samo da vlasti Južne Afrike napokon pokleknu pred pritiskom svijeta, što se naposlijetku i desilo. Nelson Mandela je zahvaljujući nadmoći i brojnosti crnačkog stanovništva postao predsjednikom države. Za tu ulogu su ga uzdizali i pripremali mediji kroz tri puna desetljeća, kao i novčane donacije iz SSSR-a, Izraela i Amerike. Utopijsko obećanje Mandele da će promjenom vlasti nestati sve rasne razlike u južnoafričkom društvu su se pokazale lažnom. Pod njegovom vlašću koja je trajala do 1999, donešene su političke odluke koje su utrle put uništenju do onda iznimno uspješne Južnoafričke privrede. Korupcija i kriminal su porasli za 400% a Južnoafrička Republika je u razdoblju 1994-2016 dobila titulu jedne od najopasnijih zemalja na svijetu. Godišnje se u Južnoj Africi desi više razbojstava, silovanja i ubojstava nego u čitavoj zapadnoj Europi skupa. Mandela, dobitnik nobelove nagrade za mir koji je u predizbornoj kampanji 1994 obečavao prestanak rasizma, dok je istodobno ispod znaka crvene petokrake, srpa i čekića pjevao ponosno afričku pjesmu o ubijanju bijelaca. Umjesto zatvaranja vrata bilo kakvom nasilju, Mandela je otvorio vrata crnačkom teroru i genocidu stotina bjelačkih farmerskih obitelji godišnje, a rasna netolerancija i nasilje preraslo je u društvenu histeriju koja je južnoafričko društvo zauvijek dubinski podjelila. Mandelina administracija provela je zakon o zabrani kupovanja i posjedovanja oružja, a Boeri farmeri koji žive na velikim plantažama u obiteljskim kućama udaljenima kilometrima jedna od druge, ostali su nezaštićeni od nasumičnih napada crnačkih bandi koje po noći napadaju farme bijelaca, pri tome bestijalno masakrirajući čitave obitelji, uništavajući i pljačkajući imovinu, bez ikakvih posljedica. Policija je postala pristran suodgovornik i krivac u tim zločinima a poznati su i slučajevi iz 2004 kada se doznalo kako su crnački policajci također sudjelovali u ubojstvu bjelačkih Boerskih obitelji. Sudstvo ništa nije poduzelo, a incident je od strane medija i vlasti “pometen pod tepih”. Desetci tisuća nekoć uspješnih, bijelačkih obitelji izgubili su svoja radna mjesta, naprosto zbog bijele boje kože, a dodavši  katastrofalnu gospodarsku politiku crnačke vlade, broj siromašnih bijelaca se penje vrtoglavo iz godine u godinu. Pod Mandelom i nakon njega, kamp-naselja siromašnih Boera počela su nicati kao gljive poslije kiše. Ljudi koji su do nedavno imali vlastiti dom, koji su obrađivali zemlju svojih predaka, preko noći su ostali bez ičega zbog nacionalizacije (čitaj pljaćke) imovine i zemljišta koju provodi vlada Južnoafričke Republike. U sirotinjskim naseljima bijelaca nema vode niti struje. Ljudi preživljavaju u malim kamp-kućicama doslovce strahujući za vlastiti život.

kill-the-boer
Crnački huligani sa natpisom “Ubij Boera, Ubij Farmera”

POLITIČKE PROMJENE I UTJECAJ NA DOGAĐANjA U JUŽNOJ AFRICI

Nedavno je novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump komentirao na Twitteru da trenutno stanje u Južnoj Africi nije održivo, te da uzrokuje patnju naroda. Izrazio je želju da se situacija promjeni. Hoće li nova američka administracija pod Trumpom uspjeti utjecati na pozitivne promjene u Južnoj Africi još je nepoznanica, no svakako da riječi novog američkog predsjednika djeluju ohrabrujuće. Također, pozitivne političke promjene u Europi i smjena liberalno-ljevičarskih vlada može pozitivno utjecati na pitanje bijelaca u Južnoafričkoj Republici. U Nizozemskoj iz koje i potiče najveći broj Boera, Geert Wilders kojemu popularnost raste, također uljeva nadu da će se i Nizozemska vlada nakon tri desetljeća šutnje napokon oglasiti i pozabaviti pitanjem bijelaca u Južnoafričkoj Republici. Ako od toga ne bude ništa, uvijek postoji Viktor Orban. Republika Hrvatska i njezine političke elite mogu od naših susjeda Mađara koješta pozitivno naučiti. Posebice da se prvo pobrinemo za svoje ljude kojima uistinu treba pomoć i od kojih imamo svi skupa koristi, pa onda ako je moguće i ako je od interesa, možemo pomoći i onim drugima koji silom dolaze u nepreglednim kolonama u srce Europe. Ne treba zaboraviti da u Južnoafričkoj Republici živi i oko 20,000 Hrvata koji djele istu sudbinu kao i Boeri.
Ako budemo i dalje žmirili i pravili se slijepi, prvo pored naših beskućnika i sirotinje koja nema ni osnovne uvjete za život, te ako politički ne znamo otvoriti oči i pogledati malo dalje od Europe i ukazati na nepravdu i nasilje nad ljudima koji s nama dijele zasigurno više zajedničkih vrijednosti nego oni koje političari i novinari dočekuju raširenih ruku i koje pozivaju u Europu, moglo bi se desiti da u skorijoj budućnosti budemo postali baš kao i Boeri u Južnoafričkoj Republici, stranci u vlastitoj zemlji.

Ivan B.